Zamilsite ooooogroman lonac i lojtre po kojima se popnete na rub lonca i koje vam maknu kad stanete na rub lonca. Ne znate što je u loncu, ali sada kad ste na ulazu u njega morate uči jer povratka više nema.

Ili zamislite da morate pojesti sendvič a ne znake što je sve u njemu...

Ja nisam protiv ulaska u EU, ali sam protiv da uđemo sada dok još nismo rješili važna pitanja u svojoj državi! Pre rano je. Prvo neka nas upoznaju što će sve sve promjeniti u našim životima prije nego nam daju da biramo.

Jel šta govorim krivo?

Hahaha, najjače mi je kad čujem da če se otvoriti vrata učilištima...kao da samo nas čekaju na tim učilištima i kome  je tko stajao na putu da ode do sada ako je imao potrebu za time?

Petshop no 1
Ivanićgradska 25
10000 Zagreb

 

Novo leglo na ljeto.

°Pjegava Sanjaska°

 

Sretna 2012 dragim blogerima koji su me se sjetili. Sa sjetom se sječam blogerskih dana, kava...svega

Blagoslovljen Božić svima koji ga slave.

 

P.S.

prodaja štenaca u tijeku, info > dalmatinskipas@gmail.com  

info: dalmatinskipas@gmail.com 

 

 

L   I    N   K

Mužjak, 7 mjeseci star,bijeli sa smeđim točkama, cijepljen, mikročipiran, sa rodovnicom, daje se u dobre ruke isključivo ljubitelju pasmine.
Pas mora biti držan u kući, na toplom, kao član obitelji. Prednost Zagreb i okolica. Zabranjena preprodaja.

 091 3700939

 Iz dragog nam Ogulina krenusmo prema Jasenku, planinskom selu iz kojega vode vjerojatno najlijepš planinski putevi. Taj močni Klek, stalno nas gleda i prati...obožavam ga 

Tu se pasla jedna moja rodice  pa sam je tila pozdraviti, ali nešto baš nije bila raspoložena:



Odvozih dalje sve dok ne spazih prvu tablu:



TU smo si produžili put za uru u svakom pravcu. Naime, nismo išli do mjesta do kojeg večina ide pa ima 45 minuta do Bijelih Stijena:



Nije da nam je bila namjera al'eto. Nekako mi je to bilo nezamislivo, jer sam se prije 30 godina penjala 4 sata na Bijele Stijene. No dobro, bila sam klinka koja jedva zna čitati i pisati, al ipak, od tada si želim na BIjele Stijene više nego igdje (ne računajući Hawaiie).

Od tuda smo jahali još skoro uru do simpa skloništa i markiranog puta za Bijele:





E, tu počinje ono pravo.   Ovo do tuda je pješadijac po makadamu - totalno nezanimljiv, al što se mora nije teško. Začas se primjeti da hodamo ka stijenama:



Mjestimice moraš razmišlat kam stavit stopalo. Začas se stiže do:



Što god Lukovica predstavljala, poslužila nam je za predah i napajanje  . Nisdmo ni znali koliko smo blizu, no to nam je odao putokaz:



E, kad sam vidla:



plakala sam ko ljuta godina  al to su bile suze radosnice  30 godina živim da ponovno dođem ovamo, 30 godina samo prepričavam o usponu na Bijele Stijene, o spavanju u skloništu...ustvari, sjećanja su mi u izmaglici, to spavanje u skoništu, pucketanje peći na drva, kartanje odraslih do kasno u noć...al samog uspona na stijene se uopće ne sijećam, i to me goni svih tih pustih godina da ponovno ovamo dođem. I evo me:



I šparet i stol su na istom mjestu, samo što ja sad imam dalmatinskog psa, i to trudnog :) :

 

I iza ugla i dalje stoji Dom Bijele Stijene:



I sada radi  Kapelaši dežuraju, svaka čast. KOnobar nam zmikso čaj od ubranog bilja:



He he, ostali smo živi od njegovih trava :)))) pa krenusmo i na ljepotice:



Moj Pikaču sada je stariji nego što sam ja bila kad sam ovdje bila, a Didi, ona je morala ostati ovdje privezana, jer trudnu je nismo mogli vuči po sajli na vrh:



I hajmo!  Jeij :))))





Ma vidi moga podmlatka, ponos majkin:

 

I onda pogled:



Jao, Bože fala ti :)))



Pa po sajlici gor, pa po sajlici dol, pa po sajlici gooor i doool...



 

18.9.2011. krenuli smo iz Zagreba prema Delnicama. Jutarnja kavica u tom malom čarobnom gradiću u srcu Gorskog Kotara osvjestila nas se iz sna dugog toplog ljeta. Naime, kad smo stigli tamo bilo nam je u 9 ujutro prohladno u majicama kratkih rukava, što je ove godine u Zagrebu bilo najnormalnije.

Nakon kavice uputili smo se glavnom ulicom do raskršča za Vojarnu Drgomalj. Ima tabla na stupu:



Kod vojarne je ogroman parking i postoje dva puta dalje, odmah lijevo i skroz desno. Pravi je onaj desno   njime se vozite autom uz vojarnu i po šumi, sve dok sa desne strane ne vidite šumski put. Tu ima proširenje za parking. Nakon nekih 50 - 100 metara počinju planinarske oznake za Veliki Drgomalj:



Put isprva vodi kroz šumu, khm, khm, privatu šumu:





u kojoj masakriraju lokalne životinje po panjevima  :



Malo iza ovog stravičnog mjesta, brali smo lješnjake i ostali živi  , te je put skrenuo jače uzbrdo i lijevo. Da ste na pravom putu znat ćete po markacijama i ostacima starih klupa:



Nakon toga šumski put u nekoliko navrata presjecaju preslatki proplanci:



a iz zadnjeg proplanka počinje dio čudnog drveća. Meni tu drveče nalikuje na okamine zmajeva i raznih mitova:



Dolaskom na proplanak sa kojega se pruža čaroban vidik, znajte da ste stigli na Veliki Drgomalj:



Ovo mjesto je zaista predivno, pogled za pamćenje do kraja života. Vrh je otprilike visok kao i Sljeme.



LIjepo je uređen, kutija sa žigovima i upisnom knjigom, klupica koju je netko nedavno donio...





Tu se da fino i ubiti oko



I tak. Ovo je opet jedan o najljepših vrhova. Morat ću sastaviti sve svoje postove i napraviti knjigu. Ako je mogao Čaplar napisati knjigu sa br+do neistinitih tvrdnji i putokaza, zakaj nebi mogla ja sa točnim podacima  .



U Delnicama smo popili još jednu kaf'cu i kliknuh oproštajnu fotku na kojoj se vidi i Veliki Drgomalj iznad Delnica:



Ono veče brdo naravno  . Krenusmo starom do Zagreba, da kupimo krumpire...

 

Gorski Kotar je na opasnom redu za poharati . Ovoga puta tražili smo nešto lagano i kratko. Odlučili smo se za Javorovu kosu za koju Čaplar kaže da ima sat vremena hoda. Ja ne znam kada je on tamo zadnji puta bio, ali mi smo ovaj puta bili turbousporeni i hodali smo jedva 25 minuta.

Stigavši u Ravnu Goru, srce Gorskog Kotara, prvo se išla popiti kaf'ca u lokalnoj birtiji:



Ja sam bila toliko oduševljena birtijom i kavom koju smo dobili da bi bila najrađe ovje cjelodnevno partijala  hehe..a tek sandučić okačen kraj ulaza..:



ma pre carski mi je sve to  Lokalni stričeki uputili su nas još kilometar po glavnoj cesti i iza crkve u strmu ulicu Vrh. Kad se dođe do luksuzne brvnare koju je upravo kupio rus za 400.000 eura, tu parkajte:



Iako nema markacija, ima tabla koja pokazuje valjda put, ja je nisam razmela. Staza počinje uz dvorište i zeleno obojane trupce oliti ogradu:



Markacija nema, nemojte im se nadati, al smo uoočili neko do sada neviđeno znakovlje (vidi iza psa):



Staza se tu račva i treba se lijevo (lagano uzbrdo), a na slijedećem "račvanju" staza idite desno. Markacija ima svega par i to starih bilzu stoljeća sedmog  pa uključite intuiciju i našiljite okece. Ubrzo se stiže do vrlo pismene table, mislim ja ne marim i ne kužim Č i Ć al brate mili znam da je kuĆa sa Ć:



Put je ok, utabana staza, pa dio kao makadam...nije loše.



Uspon od mjesta parkinga do kuće Javcorova kosa, nama s noge na nogu, trajao je 32 minute.



150 metara prije doma, u šikari divljih malina i borovnica, stoji zbunjujuća tabla:



Nemam pojma da li je ovo ikada ičemu služilo, al danad ne služi ama baš ničemu. Mi smo se od kuće vračali do sim misleći da je to put do vrha Javorova kosa, al brus. Podrapali smo hlače na trnje bez veze. Put od kuće do vrha nije označen nikakvom tablom kraj kuće, al vodi lijevo par metara prije kuće i ima nekih dve-tri minute. Vrh je željezna piramida pored koje je tuljac sa upisnom knjigom (popunjena teka u raspadnutom stanju) i betonski stupić sa žigom.



Na piramidu sam se popela do zadnje stepenice ali kako ide pri vrhu sve uža i uža, nisam mogla stati i gledati sa nje jer sam imala dojam da se nebi mogla spustiti nazad zbog uske rupe i majušnih stepenica. Koliko sam vidla pogled je neka šikara. Al zato ima malo dalje jedna tabla koja ne laže:



Za par minuta dolazi se do majušnog proplanka koji ima pogled na autocestu Zagreb - Rijeka:



Malo stravično djeluju te strujne žice al Ravnogorski kraj je jednostavno takav. Tu je jedna lijepa lakirana klupica di smo malo popapali, fotkali i predahnuli brojeći turiste koji e voze automa, brojeći kućice Ravne gore i aute koji staju na Tiffon   hahha:







Odskakutali smo nazad do auteka po mirisnim livadama:







I krenuli put Skrada:



Majka je predložila da odemo vidjeti Vražji prolaz i Zeleni Vir. Prvo kaj sam štela tam je probati čuvenu pitu od borovnica  :



Bila je NJAAAAAM...ovo je tak fino da bum je sanjala još neko vrijeme  .  Sreli smo i svetog Bernarda zaštitnika (nas) planinara:



sreli smo špiljske ljude:



i nauživali se ljepote prirode i slatke vode:







Uopće ne znam kako mi je do sada promaklo ovako divno mjesto .. sa savršenim pitama od borovnica i njokama sa gulašom od divljači:





U povratku na cestu je skočila srna...nadam se da joj nismo u gulašu pojeli famliliju  osjetila sam grižnju savjesti