Iz dragog nam Ogulina krenusmo prema Jasenku, planinskom selu iz kojega vode vjerojatno najlijepš planinski putevi. Taj močni Klek, stalno nas gleda i prati...obožavam ga 

Tu se pasla jedna moja rodice  pa sam je tila pozdraviti, ali nešto baš nije bila raspoložena:



Odvozih dalje sve dok ne spazih prvu tablu:



TU smo si produžili put za uru u svakom pravcu. Naime, nismo išli do mjesta do kojeg večina ide pa ima 45 minuta do Bijelih Stijena:



Nije da nam je bila namjera al'eto. Nekako mi je to bilo nezamislivo, jer sam se prije 30 godina penjala 4 sata na Bijele Stijene. No dobro, bila sam klinka koja jedva zna čitati i pisati, al ipak, od tada si želim na BIjele Stijene više nego igdje (ne računajući Hawaiie).

Od tuda smo jahali još skoro uru do simpa skloništa i markiranog puta za Bijele:





E, tu počinje ono pravo.   Ovo do tuda je pješadijac po makadamu - totalno nezanimljiv, al što se mora nije teško. Začas se primjeti da hodamo ka stijenama:



Mjestimice moraš razmišlat kam stavit stopalo. Začas se stiže do:



Što god Lukovica predstavljala, poslužila nam je za predah i napajanje  . Nisdmo ni znali koliko smo blizu, no to nam je odao putokaz:



E, kad sam vidla:



plakala sam ko ljuta godina  al to su bile suze radosnice  30 godina živim da ponovno dođem ovamo, 30 godina samo prepričavam o usponu na Bijele Stijene, o spavanju u skloništu...ustvari, sjećanja su mi u izmaglici, to spavanje u skoništu, pucketanje peći na drva, kartanje odraslih do kasno u noć...al samog uspona na stijene se uopće ne sijećam, i to me goni svih tih pustih godina da ponovno ovamo dođem. I evo me:



I šparet i stol su na istom mjestu, samo što ja sad imam dalmatinskog psa, i to trudnog :) :

 

I iza ugla i dalje stoji Dom Bijele Stijene:



I sada radi  Kapelaši dežuraju, svaka čast. KOnobar nam zmikso čaj od ubranog bilja:



He he, ostali smo živi od njegovih trava :)))) pa krenusmo i na ljepotice:



Moj Pikaču sada je stariji nego što sam ja bila kad sam ovdje bila, a Didi, ona je morala ostati ovdje privezana, jer trudnu je nismo mogli vuči po sajli na vrh:



I hajmo!  Jeij :))))





Ma vidi moga podmlatka, ponos majkin:

 

I onda pogled:



Jao, Bože fala ti :)))



Pa po sajlici gor, pa po sajlici dol, pa po sajlici gooor i doool...